Naša priča
1970. godine bilo je 1 autistično dijete na 10 000 djece redovnog razvoja.
2001. godine bilo je 1 autistično dijete na 250 djece redovnog razvoja.
2013. godine bilo je 1 autistično dijete na 50 djece redovnog razvoja....
Ovakvim tempom do 2025. godine svako drugo dijete će biti autistično.
Mišljenja o tome zašto neka djeca imaju autizam mijenjala su se kroz godine. Mnogobrojna istraživanja nisu dovela do rezultata ili odgovora na pitanje kako i zašto dolazi do autizma, te se sve još uvijek svodi na pretpostavke i nagađanja.
Ovo je naša priča .... priča o autizmu.
U vrijeme kada je Jakov imao dvije godine o autizmu sam znala samo toliko da je Dustin Hoffman u filmu "Kišni čovjek" utjelovio ulogu autiste.
Jakov se rodio kao potpuno zdravo dijete i do godinu i pol dana napredovao po rasporedu. Kao beba je gugutao, kasnije izgovarao ma - ma, ba - ba, da - da ... pogled mu je bio usmjeren i tada ništa nije upućivalo da će nešto krenuti po zlu.
Mučilo me tada to što još uvijek ne priča, ne izgovara bar pokoju riječ, no moj strah i sumnju okolina je odagnala riječima da je lijeno dijete, da muška djeca kasnije propričaju, da u obitelji imamo djece koja su kasnije propričala i da je sve kako treba biti.
Kasnija odstupanja i kašnjenja u razvoju nisu se dogodila preko noći, već postepeno i polako. Do njegove treće godine bili smo suočeni sa činjenicom da Jakov ima pervezivni razvojni poremećaj iz spektra autizma, te poremećaj senzorne integracije; vrlo čest poremećaj kod autistične djece.
U potpunosti se promijenio na svim životnim područjima.
Hodao je naokolo na prstićima u krug i mrmljao nešto sebi u bradu. Nije mogao stati i umiriti tijelo. No, s druge strane televiziju je mogao gledati satima, bez da trepne. Pritom se nije odazivao na svoje ime, nije okretao glavu kada se nešto odvijalo oko njega. Nije se radovao dolasku nas roditelja, nije uzvraćao osmijeh. No, znao se glasno smijati ili plakati bez ikakvog povoda.
Jakov nije razumio jednostavne naloge poput: baci papir u koš za smeće ili obriši usta. Koliko god puta da sam mu ponovila kako nešto treba napraviti, sljedeći put on to opet ne bi znao.
Jakov se nije igrao. U njegovoj dobi djeca otkrivaju igračke na milijun načina. Mašta im je na vrhuncu.... kuhače su avioni, usna harmonika je telefon i sl. no Jakov to nije vidio. Nije znao čemu služe predmeti koji ga okružuju. Oduvijek je volio figurice životinja, no tada se nije igrao sa njima. Izabrao bi istu vrtu životinja ( npr. 2 slona ) i držao ih u ruci po cijeli dan. Povremeno bi životinju povlačio po licu od brade prema uhu. Ako je po noći, u snu ispustio životinje iz ruku, odmah bi se probudio i ne bi mogao više zaspati. To je bila njegova prva stereotipija.
Jakov je prestao spavati. Vidno umoran zaspao bi oko 20,00 h, no već u ponoć bio je budan i naspavan. Tada bi skakao po krevetu gurao nas nogama i bio poprilično grub, ali ne u namjeri da bude grub. Kako radi senzornog poremećaja nije osjećao svoje tijelo nije bio u mogućnosti procijeniti kolikom jačinom nekoga stisne ili uštipne. Iz istog razloga nije osjećao niti bol, stoga prilikom padova nije plakao.
Kada bih ga posjela u krilo da listamo slikovnicu plakao je i bio vidno frustriran, nije mogao pratiti i sjediti na miru. Svaka aktivnost koja je zahtijevala pažnju u njemu je izazivala nemir i frustracije. Frustracije je imao i pri izlasku iz kuće. Smetala mu je jaka svjetlost i žamor ljudi. Odlazak u trgovački centar za njega je bila noćna mora i uvijek je završavao vriskanjem i bacanjem po podu. Svaka zabrana, svaka nemogućnost da se sporazumijemo, svaki neuspjeli pokušaj obavljanja radnje završavali su frustracijom.
Van našeg doma Jakov se izolirao od ostalih. Nije gledao u drugu djecu, nije sa njima komunicirao, nije ih niti primjećivao. Svaki fizički kontakt izazivao je nemir i otpor.
Postao je izbirljiv za hranu. Prestao je žvakati krutu hranu i prihvaćao samo kašastu. Ukoliko je hrana bila njemu nepoznata, lice je pokrivao rukama, plakao i frustriran odlazio od stola. Za vrijeme jednog obroka dizao se od stola i po 20 puta da prošeće.
Volio se satima kupati u vodi, ali nije dao da mu se peru kosa i zubi ili šiša kosa i nokti. Nije podnosio hladnu vodu ili zrak. Često se izuvao bos, a kapu i rukavice nije želio na sebi. Nije se želio gledati u ogledalo.
Jakov je sa 3 godine bio uključen u Ranu Intervenciju pri centru za autizam Rijeka. Njihov stručni tim napravio je temeljitu opservaciju, te individualni plan rada, dodijelio mu terapeutkinju koja će nas pratiti do navršene 4 godine, ali i educirati o načinu radu kojeg ćemo svakodnevno provoditi u svom domu. Podrška Rane Intervencije bila nam je od iznimne važnosti u tom trenutku. Nimalo manju važnost imala je i suradnja Dječjeg vrtića Matulji sa Centrom za autizam Rijeka, a u svezi edukacija djelatnika i osiguravanja uvjeta za njegov boravak u vrtiću.
Jakov sada ima 4 godine i 7 mjeseci. Zajedničkim snagama i radom postigli smo da danas više nema poremećaj senzorne integracije i niti jedno od gore navedenih neželjenih ponašanja. Počeo je pričati, komunicirati, uspostavlja pogled sa poznatim i nepoznatim osobama, igra se, sudjeluje u aktivnostima, a uveliko je započela i socijalizacija sa drugom djecom.
Roditelji se najčešće zabrinu kada kod djeteta izostane govor, no znakova za uzbunu ima i puno ranije. Rano primjećivanje znakova autizma od iznimne su važnosti. Ako postoji čak i mala sumnja sa vaše strane kao roditelja potražite mišljenje Rane Intervencije ili se obratite Dječjoj bolnici Kantrida - odjelu Neuropedijatrije. Slušajte sebe. Ako nešto u vama govori da nije sve kako bi trebalo biti onda ste vjerojatno u pravu. Nemojte ignorirati znakove kojih će sa vremenom biti sve više, a samim time će i borba da vratite svoje dijete biti i mnogo teža. U borbi s autizmom vrijeme je najgori neprijatelj. Potražite podršku i informirajte se.
Andrea Čop
© Dječji vrtić Matulji
Web & SEO by Digitalna kreativa